понедељак, 16. мај 2022.

JUST QUT FESTIVAL - DESPOTOVAC



Just Out (ч. „џаст аут”) највећи је годишњи витешки интернационални фестивал који се од 2015. године одржава у последњој недељи августа месеца у манастиру Манасија у Деспотовцу.

Фестивал јединственогконцепта се одржава од 25. до 27. августа у манастиру Манасија у знак сећања на скоро 600 година од када је витез реда Змаја, деспот Стефан Лазаревић саградио ово велелепно здање, чак и данас једно од најлепших, у чијем средишњем делу се налази црква Свете Тројице, коју окружује 139 машикула и 11 кула.

Циљ фестивала је промоција српске културно-историјске баштине. Окренут је традиционалним вредностима и борби против насиља над слабијима, као и очувању моралних вредности, инспирисаних историјом и чашћу. Овај витешки турнир представља добар начин да се сретне са славном епохом европског континента и вредностима хришћанске цивилизације на којима је почивао стари свет, а који духовно обједињује све народе Европе. Основна идеја организације фестивала је афирмација витешких вредности као идеала хришћанског живљења кроз служење Богу и заједници, као и идеји истине, лепоте, части и правде, а која може да буде надахнуће будућим генерацијама.

Највећи део активности се дешава у витешком селу и борилишту, где се одржавају витешке борбе и мачевање, стреличарски турнири и дефилеи витезова из преко 15 земаља.

Домаћин фестивала је Удружење за очување старих заната и вештина „Бели орлови”.

Сем културно-уметничког и витешког програма, заступљен је и богат музички и плесни програм, као и програм за најмлађе — који обухвата малу школу мачевања, грнчарије и средњовековне друштвене игре.



Посетиоци сем манастира могу да посете и улицу старих заната, као и средњовековни камп — где су смештени учесници програма.

У близини постоји и камп насеље, које је предвиђено за смештај посетилаца.

Фестивал Just Out окренут је традиционалним вредностима. Откључава ’тајни свет’ код источне Србије, приближавајући свима сваки извор, цвркут, врућу црепуљу, шљиву ранку, осмех дечији, топот дивљих коња.

Izvor: Wikipedia

петак, 13. мај 2022.

DA SE NE ZABORAVE😥

 Ovu priču objavila je moja sestričina Gorana Kiković u grupi"DESPOTOVAC-MESTO KOJE VOLIM" sa ciljem da se ne zaboravi. 

Drago mi je da se sa svojim sestrama Nevenom Kiković i Tijanom Predojević setila svog dede i sačuvale uspomenu na njega i njegova stradanja.

Autor:Gorana Kiković


ИН МЕМОРИАМ: Светислав Милошевић 1919-2006

Драги пријатељи,

у петак 22. априла обележен је Дан сећања на жртве холокауста, геноцида и других жртава фашизма у Другом светском рату. Они нешто старији међу вама сигурно се сећају овог тихог, стрпљивог, дивног човека, а ви млађи можда никада нисте имали прилику да чујете да је у вашем месту живео човек који се са 26. година живота вратио у Србију после страхота преживљених у нацистичким концентрационим логорима Матхаузен и Аушвиц. 

О in vivo експериментима који су над њим извршени сведочио је пред неколико Комисија, а у годинама после Другог светског рата у пар наврата био је гост ученика и наставника Основне школе у Деспотовцу. Део његове приче објављен је деведесетих година прошлог века у Вечерњим новостима. Када је 1997. године смогао снагу да исприча своју причу обећала сам да ћу се трудити да је несебично делим са другима, јер како је знао да каже:„Не сме да се заборави, да се не би поновило“. Ове године навршило се десет година од његове смрти, а ја се трудим да одржим обећање дато рођеном Витанчанину, човеку који ме је научио како да волим Деспотовац иако у њему нисам рођена, мом деди Светиславу Милошевићу.

Како овај датум није помпезно обележен, користим прилику да у оквиру ове групе поменем људе које је у свом сведочењу помињао: Борисав Марковић из Великог Поповића, Жика Милорадовић из Медвеђе, мајор Глишић из Ћуприје, лекар Вита Говедаревић из Краљева, Новка Вуксановић из Београда, Шпанац са бројем 45 на логорашкој униформи који му је спасио живот у Аушвицу, мали Јеврејин који је спавао на његовом капуту у логору Старо Сајмиште, .......................................... Има и оних чија имена из поштовања према њиховим породицама овом приликом нећу помињати јер „неке догађаје и поступке људи је лакше прећутати него објаснити“. 

"Да се жртве не забораве"




                                 🔹️

U nastavku možete videti priču kako je od jevreja ponovo postao srbin-objava u grupi"DESPOTOVAC MESTO KOJE VOLIM".


Autor: Petar Ryeetch Širataka


Светислав Милошевић из Витанца (рођ 1919.), заробљеник у Маутхаузену-Штајру, води се као жртва Холокауста и Јеврејин.

Зна ли неко ко је род са овим човеком, и да ли је заиста било јеврејских Витанчана, или је грешка у питању?

Edit: поводом контакта са Музејом холокауста у Вашингтону, исправљена је грешка у категоризацији - били су веома коректни.



ČUDO U VITANCU 1937 GODINE


Priča iz Vitanca koja je začudila i uplašila čitaoce !!!

Autor: Marko Mirković


Despotovac, Vitance-  Despotovačkom kraju u staroj štampi, pisalo se retko. Događaj bi morao da prevaziđe granice lokalnog, da bi se o njemu moglo pisati na širem nivou. Jedan događaj zavredeo je pažnju lista „Pravda“ u novembru 1937. godine.


Reč je o tekstu na strani 14, u rubrici „Jedan čas razonode“. Odmah pored Gandijeve slike ispod koje su pisali o tome kako je ovaj mirotvorac, uspeo da se izvuče iz kandži smrti, našao se i tekst o neobičnog naslova „I ja bi se digao“ reklo je dete staro tri meseca“ iz sela Vitanca. U tekstu piše da čim je redakcija ovog lista čula da je u Vitancu progovorilo dete tri meseca, brzo su poslali dopisnika  u to selo da proveri glasine. Ispostavilo se da su tačne, a dopisniku ih je slikovito prepričao najstariji  u kući Stamenka Ljubisavljevića, deda Mateja.
Starac je kazao da je dete kada su ga okupali i podigli iz korita, reklo „I ja bi se digao“, a zatim počelo da plače. Deda objašnjava i da tako nešto ne pamti da se dogodilo. Tekst se završava pričom da su žene preplašene, i da to prerano govorenje predstavlja predskazanje nekog zla. S obzirom da je to bilo pred zoru krvoločnog Drugog svetskog rata, sa ove distance može se poverovati da je baš u Despotovcu, ovo dete proreklo sudbinu i zlo koje se sprema celom srpskom narodu, ali i svetu

                            🔹️
Igrom slučaja starac Mateja koji se pominje u tekstu je moj čukundeda.

недеља, 8. мај 2022.

PRUGA MARKOVAC-DESPOTOVAC-RESAVICA

 

Pruga Markovac-Despotovac-Resavica puštena je u saobraćaj 1935 godine.

Ukupna dužina pruge je 53 kilometara i na njoj se odvijao teretni i putnički saobraćaj.

Prugu u teretnom saobraćaju najviše je koristio rudnik u Resavici za prevoz uglja i jamske građe.

Kasnije se taj isti prevoz obavljao drumskim saobraćajem zbog brzine transporta i isključenja pretovara.

Kompozicije vagona su vukle lokomotive parnjače,a od 80 godine to su radile dizel lokomotive.

Deonica pruge Despotovac-Resavica je veoma interesantna, jer prolazi kroz prelep krajolik sa nekoliko vijadukta i tunela.




Putnički saobraćaj ovom prugom se odvijao do1988 godine,kada je ukinut zbog nerentabilnosti-nedostatka putnika.

U jednom periodu pedesetih i šezdesetih godina  za putnički saobraćaj  je postojala  direktna veza sa Beogradom.

Prvo bez presedanja a kasnije sa presedanjem u Markovcu.

Sećam se da je polazak iz Despotovca bio oko 0 i 30h a stizalo se u Beograd oko 7h ujutru.

Povremeno je saobraćao i  turistički voz Romantika,gde je nekoliko vagona vukla parna lokomotiva i putnici su mogli da uživaju u prelepom krajoliku.


Teretni saobraćaj se trenutno odvija na deonici pruge Despotovac-Svilajnac za potrebe kamenoloma "Kovilovača",jer je na tom delu 2019-2020 urađena rekonsrukcija.

Za potrebe putničkog voza i putnika u našoj opštini postojale su i železničke stanice u Resavici,selu Resavici(Dutovu),Dvorištu,Vojniku,Despotovcu,V.Popoviću i Jasenovu.

U Resavici postoji i okretnica za lokomotive koja je dodatni raritet za ovu prugu,i danas u funkciji.

Deonica pruge između Despotovca i Resavice trenutno nije u funkciji zbog dotrajalosti pružnih pragova,šina i klinova.

U planovima Železnice Srbije je da se i ova deonica pruge u skoroj budućnosti osposobi za saobraćaj.

Ovu prugu treba uključiti u turističku ponudu despotovačke opštine i obezbediti njen opstanak.







Autor: liber54




уторак, 3. мај 2022.

PRUGA UZANOG KOLOSEKA ĆUPRIJA-SENJSKI RUDNIK-RAVNA REKA ISTORIJAT


Nizom tekstova i fotografija raznih autora pokušaću da Vam prikažem istorijat izgradnje pruge uskog koloseka na potezu ,Ćuprija-Senje-Senjski rudnik-Ravna Reka. 





DONOŠENJE ZAKONA O GRADNJI PRUGE ĆUPRIJA - SENJE
(Jovanla)

Kada je država uzela eksploataciju srpskih železnica u svoje ruke, brzo je
uvidela kolike se sume novca daju van zemlje za nabavku uglja. Ujedno
je postala svesna kolika je zavisnost naše železnice od Austro –
Ugarske zbog toga što nije postojao rudnik uglja u zemlji.

Do tada su srpske železnice nabavljale ugalj iz Madjarske i za jednu tonu
iz rudnika Vrdnik plaćale su po 24 dinara. Da bi se koliko- toliko
osamostalili u odnosu na nabavku uglja sa strane, počela je
eksploatacija Senjskog Rudnika kamenog uglja pomoću konjskih i
volovskih kola. Tako transportovan kameni ugalj koštao je 14 dinara po
toni.

Da bi snabdevanje kamenim ugljem iz Senjskog Rudnika bilo sigurnije,
jevtinije i u dovoljnoj količini, predložila je vlada da se izgradi železnička
pruga Ćuprija – Senjski Rudnik, uzanog koloseka 0.75 m.

Vlada je podnela 16 marta 1890 godine narodnoj skupštini predlog
zakona o gradjenju železnica :

Čl. 1 Ovlašćuje se kraljevska vlada , da za prenos uglja potrebnog za
eksploataciju srpskih državnih železnica, kao i za druge državne i
privatne potrebe sagradi železnicu od državnog majdana uglja u Senju
do železničke stanice u Ćupriji.

Čl. 2 Ova železnica sagradiće se uskog koloseka 0.75 m.

Čl. 3 Odobrava se ministru građevina , da za građenje ove železnice i
nabavku voznog materijala može učiniti izdatak do 700 000 dinara.

Čl. 4 Ova suma u 700 000 din. nabaviće se naročitim privremenim
zajmom na blagajničke zapise sa interesom ne većim od 6%. Potrebna
suma za plaćanje interesa i otplate ovoga zajma podmiriće se do
konačne isplate iz uštede od suma, određenih budžetom na troškove
eksploatacije državnih železnica.

Čl. 5 Ovu će železnicu, pod nadzorom Ministarstva građevina, graditi i
eksploatisati Direkcija državnih železnica i za nju voditi zasebnu partiju
prihoda i rashoda.

Čl. 6 Zakon ovaj važi od dana kada ga kralj potpiše.


 (sdz361)

"Pruga Ćuprija - Senjski Rudnik - Ravna Reka je bila jedna od lepših pruga u Srbiji jer se probijala kroz dve klisure i pela na visoki plato kod Pasuljanskih Livada (poznat toponim mnogim koji su služili vojsku u SFRJ jer je tu bio jedan od većih poligona bivše JNA).


 Pruga je sagrađena radi prevoza uglja iz nekoliko najvećih ugljenokopa u Srbiji. Prvi deo je sagrađen 1892. godine sa kolosekaom 0,75 m a kada je 1908. godine pruga produžena do Ravne Reke kolosek je prepravljen (na u međuvremenu standardizovan) "bosanski" kolosek. Zbog teškog terena pruga je pravljena sa dosta malim poluprečnicima krivina i jako velikim usponima. Ovo je bila adheziona pruga sa ubedljivo najvećim usponima na celoj mreži JŽ. Do Senjskog Rudnika maksimalni uspon je bio 33 promila a između Senjskog Rudnika i Ravne Reke uspon je dostizao i 46 promila dakle čak malo više od zupčanice preko Komara. Iako je bilo mnogo polemika oko ovakvo velikog uspona, čak su i mnogi stručnjaci tvrdili da je na tom delu nemoguće napraviti klasičnu železnicu i predlagali žičaru, u praksi se to nije pokazalo kao problematično.

 U stvari pošto je tovareni pravac bio "nizbrdo" na ovoj pruzi je bilo mnogo više problema sa kočenjem vozova nego sa vučom. Dok su se koristile male troosovne lokomotive bilo je više teških nesreća zbog problema sa kočenjem vozova. Zato su na ovoj pruzi suvereno vladale Malet (SDŽ 391 - 402, JDŽ 90) lokomotive a bila je i domicil jedinim lokomotivama sistema Hagans (SDŽ 381, JDŽ 193) i Mayer (JDŽ 90 - 008) na JDŽ/JŽ. I po još nečem je ova pruga bila posebna. Na njoj vagoni nisu bili opremljeni klasičnim "bosanskim" kvačilom već takozvanim "senjskim" kvačilom. Ovo kvačilo je preuzeto sa Saksonskih Železnica kad je pruga građena i zadržano sve do kraja. Naravno standardno "bosansko" kvačilo i "senjsko" su mogli međusobno da se spajaju.
Na ovu prugu se naslanjala industriska pruga iz Sisevca (koloseka 0,60 m) i brojni industriski koloseci i žičare iz rudnika. Kada je 1960. godine pruga normalnog koloseka iz pravca Markovca produžena do Resavice transport uglja je počeo da se prebacuje na taj pravac. Prvo je 1962. godine ukinut deo između Ravne Reke i Senskog Rudnika a zatim 1967. godine i ostatak pruge. To je izazvalo snažnu reakciju lokalnog stanovništva koji su smatrali da je ova pruga njihova najvažnija veza sa svetom. Scena iz filma "Petrijin venac" kada sve žene iz mesta oblače crninu i plaču kao na sahrani kada je zadnji voz polazio iz Senskog Rudnika je preuzeta iz stvarnog života.
Inače nekoliko lokomotiva serije 90 i 88 je nakon ukidanja deonice Ravna Reka - Senjski Rudnik poslato u Bosnu u ložionice Dolac, Jajce i Drvar.
Ostaci pruge su vidljivi i danas sem u ravničarskom delu između Ćuprije i Senja jer je taj deo dosta urbanizovan a na njemu nije bilo ni većih objekata. Lokomotive sa ove pruge su na žalost isečene, čak i Mayer (ex Saksonska IVk lokomotiva, JŽ 90 - 008) koja je dugo stajala u Ćupriji da bi bila sačuvana za muzej. Ipak 2 takve lokomotive sa ove pruge su sačuvane, jedna je čak i u voznom stanju ali u Češkoj i Slovačkoj. Radi se o 2 od 4 lokomotive koje su na kraju I svetskog rata ostale na području Čehoslovačke i koje nisu nikad vraćene u Srbiju. Tamo su dobile oznake U 47 001 - 004. Kada su povučene iz službe njima su bile dovoljno interesantne da ih sačuvaju za muzej što kod nas očigledno nije bio slučaj."

(Jovanla)

Građenje Senjske pruge koštalo je po kilometru 73 433 dinara. Sa
građenjem Senjske pruge Srbija je postala nezavisna u nabavci uglja u
eksploataciji srpskih državnih železnica. Dužina ove pruge je iznosila
31.2 kilometara i za prevoz uglja predata je saobraćaju 1. decembra
( 13. decembra ) 1892 godine.


Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije:

Nikola B. Jocić (Ravna Reka 1864. - 1928), bio je beogradski
industrijalac, vlasnik resavskih rudnika mrkog uglja.

Rođen je u Ravnoj Reci u kojoj je njegov otac imao prostrano
imanje.Nikola Jocić je 1907. godine dobio od države koncesiju za
eksploataciju uglja, koja je obuhvatala 200 rudnih polja, u atarima
Despotovačkog sreza, Banovina Moravska. U to vreme transport uglja je
vršen sve do 1911. godine stočnom vučom, kada je otpočela izgradnja
prve drvene žičare, koja je vezivala rudnik Bare sa železnicom, uskog
koloseka u Ravnoj Reci, koja je bila malog kapaciteta Zbog toga je 1926.
godine počela izgradnja nove žičane železnice koja je vezala rudnik sa
stanicom u Senjskom rudniku. Izgradnja moderne žičane železnice (10
km) – gvozdene konstrukcije, model Blajhert i Ko. Lajpcig, završena je
1928. godine a vezivala je Makvište i Senjski rudnik. Iste godine u
Ćupriji je izgrađena briketarnica i probirnica (separacija) gvozdene
konstrukcije (montaža firme Grepl – Bohum – Nemačka), kao i električna
centrala i žičane železnice svih rudničkih postrojenja. U Ćupriji je
podignuta čitava stanica od pet normalnih koloseka i tri uzana. Do
Ćuprije ugalj je dolazio uzanim kolosecima, tu se prorešetao -klasirao i
pretovarao u vagone normalnog koloseka. Ceo pogon je elktrificiran, a
1938. godine izvršeno je proširenje električne centrale.

Pruga je predata za putnički saobraćaj 1. avgusta ( 14. avgusta ) 1906.
godine.



U godini 1907. dovršeno je građenje produženja železničke pruge od
Senjskog Rudnika do Ravne Reke u dužini 8.9 kilometara, za koje je
utrošeno 701 412 dinara.
Do kraja 1907 godine za građenje ove pruge: Ćuprija – Senjski Rudnik –
Ravna Reka utrošeno je 2 200 860 dinara. Ovaj deo pruge predat je
saobraćaju 1. januara ( 14. januara) 1908. godine samo za prevoz uglja.

Direkcija rudnika bila je u Beogradu, Jovana Ristića 21, a u Beogradu
rudnik je imao i stovarišta (salonski ugalj Resava, sa preko 600
kalorija). Firma je kod Beogradskog trgovačkog suda bila protokolisana
3. aprila 1925. godine pod nazivom Resavski rudnici Nikola B. Jocića i
sina Beograd, od kada je u ovom rudniku pored Nikole Jocića, kao ortak
uključen i njegov sin Blagoje Jocić, sa ½ dela.

Posle smrti Nikole Jocića, pored zgrada u drugih nekretnina, mašinskih
postrojenja i druge imovine i prava u Židilju-Barama, Stenjevcu i
Srmostenu, Ravnoj Reci, zaostavštinu su činile i nekretnine u Ćupriji i
Beogradu.

1928. godine vrednost dela imovine koja je ostala iza pok. Nikole Jocića,
iz Beograda iznosila je, po odbitku dugova, 15.808.505 tadašnjih dinara.

недеља, 1. мај 2022.

1.MAJ DANAS I PRE DESET GODINA (2011 -2022)


Danas se širom Srbije obeležava 1. maj, Međunarodni praznik rada, a tradicionalni roštilj nije izostao.

Tako je bilo i na livadama Beljanice i obalama Resave. Mnoga druga izletišta su takođe bila posećena

ali je broj izletnika bio znatno manji nego 2011 godine.


Dok su neki došli rano jutros, drugi su svoja mesta zauzeli još  juče ili tokom noći.

Praznično raspoloženje nije manjkalo,ali se uglavnom pripremao roštilj,za razliku od 2011 godine kada retko ko nije nešto okretao na ražnju.


Oni koji su noćili kažu da je bilo hladno, ali su popili po koje piće pa su se tako malo ugrejali.

Izostale su i nepregledne kolone atomobila kao što je to bilo pre 10 godina.

Ekonomske(ne)prilike i tanki kućni budžeti učinili su svoje da broj izletnika bude znatno manji.

Ovo je u najkraćim crtama bio presek 1.maja 2011 godine i danas(1.maj 2022).


Autor:liber54


петак, 29. април 2022.

KAKVA JE SUDBINA FABRIKE KABLOVA U DESPOTOVCU❓


Veoma je akutuelna tema o sudbini fabrike kablova u Despotovcu.

U januaru 2017 godine u dnevnoj štampi je obljavljeno da je fabriku kablova preuzela opština Despotovac.

Zemljište i sve objekte da se na tom mestu pokrene industrijska zona.

Međutim u oktobru 2021 štampa objavljuje tender o prodaji objekata fabrike kablova u Despotovcu od strane industrije kablova Jagodina.

Sada se postavlja pitanje,šta prodaje industrija kablova Jagodina, ako je to preneto opštini Despotovac⁉️



 "Industrija kablova Jagodina prodaje poslovne objekte u Despotovcu

AD holding Industrija kablova Jagodina raspisala je javni oglas za prikupljanje pisanih ponuda za prodaju poslovnih objekata.

Nalaze se u Depotovcu, a ukupne su površine 7.428 m2.

Pravo na učešće imaju i domaća i strana fizička i pravna lica.

Početna cena je 79,1 milion dinara.

Rok za dostavljanje ponude je 21. oktobar.

Izvor: eKapija | Ponedeljak, 18.10.2021.| 10:39

Pstrojenja i zemljište fabrike Kablovka predati opštini Despotovac - Novi prostor za industrijsku zonu


Fabrika kablova, kablovskog pribora i konektora Kablovka iz Despotovca, čiji je vlasnik bila Industrija kablova u Jagodini, zajedno sa zemljištem, predata je u vlasništvo opštine Despotovac, potvrdio je izvršni direktor komercijalno finansijskih poslova Industrije kablova Miroljub Radosavljević, prenosi Tanjug.



Sporazum o predaji potpisan je 28. decembra 2016, a potpisali su ga državni sekretar u Ministarstvu privrede Dragan Stevanović, generalni direktor Industrije kablova Jagodine Ratko Vučurović i predsednik opštine Despotovac Nikola Nikolić, navedeno je na zvaničnom sajtu opštine.

Reč je o hali velikih dimenzija, sa pratećim objektima, trpezarijom i kotlarnicom, na placu od 7,5 hektara, sa kompletnom infrastrukturom. Kablovka je na dobroj lokaciji što je preduslov za formiranje industrijske zone u Despotovcu, navedeno je na sajtu ove opštine.

Borba za vraćanje Kablovke opštini trajala je nekoliko godina, a u Despotovcu se nadaju da neće još nekoliko godina proći dok opština ne postane i stvarni vlasnik.

Nekadašnji gigant, Industrija kablova Jagodina, osim nekoliko fabrika u matičnom gradu i Kablovke u Despotovcu, pogone ima i u Ćupriji, Rekovcu i Dragocvetu. Fabrika u Despotovcu izgrađena je pre 30 godina, zapošljavala je 70 radnika iz Despotovca i okoline, a poslednjih deset godina ne radi.

Lokalne vlasti ocenjuju da je predaja Kablovke opštini veoma značajna, budući da Despotovac do sada nije raspolagao lokacijom koju bi mogao urediti u Indusrijsku zonu i ponuditi je potencijalnim investitorima.

Firme:

Opština Despotovac

Industrija Kablova a.d. Jagodina

Ministarstvo privrede Republike Srbije

Izvor:/Tanjug | Sreda, 11.01.2017.|